Trauma naša priča |

Vlastiti branilac, a ne samo tužilac

admin — Fri, 13 Mar 2026 09:19:05 +0000

Do skoro sam mislila da mi je detinjstvo, eto tako, bilo lepo. Ne sećam se ružnih stvari. A onda sam saznala da je bilo svađe između roditelja i prisetila sam se da mi je mama jednom ispričala da nas je tata izbacio iz kuće. To nije laž, ali sigurno ima dosta njene interpretacije. Kako god da je bilo, očigledno nije bilo baš tako kako pamtim. I sad tek povezujem neke momente iz svog života sa tim iskustvom. Recimo, kad me je ostavio dugogodišnji dečko, ja sam mislila da ću od tuge poludeti. Zaista sam bila na granici. Da je bilo za mrvu teže, ne bih izdržala. A tada sam mislila da je to normalno i da ljudi, eto tako treba da pate. Naravno, sadašnja saznanja o tome šta je trauma i kakve veze ima sa mnom dugujem još jednoj teškoj, ali ovog puta i isceljujućoj situaciji.

Nisam se izborila. Borim se. Pokušavam da imam strpljenja, razumevanja i milosti za sebe. Da budem malo i svoj branilac, a ne samo tužilac i sudija. Pratim instinktivno proces koji je počeo da se odigrava u meni, koliko god da je teško, znam da mora da bude dobro. To je sve došlo sa osobom koju sam pustila u svoj svet, koja me taman toliko provocira da sve dolazi na površinu, a opet nekako ne odustaje od mene. Ovako rečeno, to deluje lepo, u stvari je užasno teško.

Nemojte da bežite od svojih osećanja, od sebe. Koliko god da je teško biti sam sa sobom, a biće jako, koliko god da je proces dugotrajan, a biće i to, prosto i jasno – vredi. Apsolutno vredi.

Trauma je posledica nekih događaja neprijatnih, koji nikad nisu proživljeni, kao rana koja nije zarasla. I celog života vas vodi, a da vi o tome nemate pojma. Vodi vas tako što vam oblikuje uverenja, duboka, korenita, najčešće da niste dovoljno dobri, da vam nešto nedostaje i da niste, kao takvi, vredni ljubavi. I onda se pravi takav nervni sklop koji reaguje brzinom svetlosti da vas zaštiti, i određuje vaše postupke o čemu nemate pojma.

(Ženska osoba, 44)

Najbliži su bili samo izvor bola

admin — Tue, 16 Apr 2024 18:26:04 +0000

Ja tek sada otkrivam jednu traumu a mislim da ih je bilo više. I nekih sam i svesna, međutim ova mi je trenutno najbolnija i najsvežija.

Mislim da me je brat zlostavljao fizički i emocionalno. Četiri godine je stariji. Mi se jesmo tukli kao deca, to roditelji nisu znali kako da reše, pokušavali su da nas razdvoje, kad ne bi uspeli dizali su ruke, na kraju bi čak i ohrabrivali. Bilo je momenata kad bi mi se raskrvarile desni kad bi me šakom jako uhvatio za vilicu i drmao, to bi me jako uplašilo. To se dešavalo kada odrasli nisu bili u kući. Pokušavala sam da izađem iz kuće da kažem nekome ali me nije puštao, pretio mi je da će da zove ljude iz popravnog doma da me odvedu jer sam ja ta koja je kriva i koja je ‘nenormalna’. Ja sam bila previše mala da bih shvatila da su to gluposti. Umeo bi da legne na mene dok me je davio i to mi se gadilo. Toliko blizu je bilo i toliko grozan osećaj da nekad i sad ne mogu da podnesem kad mi se približi. Osećam se prljavo zbog toga kako mi se približavao. Nije poštovao moje granice kad nisam htela da me poljubi ili zagrli, to su ostali u porodici podsticali govoreći ‘što si takva, daj bratu da te poljubi, baš si kučka’. Ja nisam imala izbora osim da nekad budem agresivna u tome jer mi se on gadio,nisam mogla drugačije da se odbranim. Ni to nije uspevalo u nekim slučajevima. Govorio mi je da sam ja kriva kad bi nastala svađa u porodici jer sam ja reagovala najemotivnije na prepirke i lošu atmosferu u kući. Toliko su jako uticale njegove reči i stalne tuče i svađe u kući na malu mene da sam odlazila u kupatilo i pokušavala da nađem nešto oštro čime bih mogla da sebi prerežem vene, to sam videla da tako može na filmovima,nije bilo ničega osim tupih makaza i na tome sam zahvalna. Htela sam i da bežim od kuće, pretili bi mi tad kako bi mi se desilo nešto strašno kad bih otišla, i da nisu bila sam mala da bih znala gde da pobegnem. Moj strah se pojačao kad me je pre dve godine udario, više puta po nogama, bio je u rastrojstvu, ja sam bila u kolima sa njim i svađali smo se, niko nije popuštao, dok nije došlo do toga. Imala sam modrice. Bolelo je više sećanje na koje je bol asocirao. Pojam da me je neko najbliži povredio, osećaj koji mi govori da sam otirač i krpa, jer je brat digao ruku na mene. Šta da očekujem od nekog drugog. Šta da očekujem od drugih muškaraca. Kad su mi oni najbliži bili samo izvor bola. Nakon toga sam otišla u grad gde studiram i nisam dolazila kući dugo, najduže do tada. Bili su ljuti porodično i iščuđivali su se kao da nisu znali šta se dogodilo. Znali su, samo je to za njih bila normala, ja sam bila ta koja je nenormalna jer ne želi da trpi nasilje. Još uvek me boli u duši taj događaj, još uvek nisam prevazišla u potpunosti.

Dugo sam išla na terapiju koja nije davala rezultate, zbog moje neredovnosti, zbog izbora terapeuta, psihologa i stalnog menjanja istih. Počelo je od sredine srednje škole. I onda sam, pre dve godine našla psihoterapeutkinju koja mi odgovara i išla na psihoterapiju više od godinu i po dana. To mi je dosta pomoglo da razvijem poverenje u ljude. Da probam nove stvari, da dam šansu sebi da uđem u vezu. Bilo je jako izazovno zbog toga što imam usađeno nepoverenje prema muškarcima. Milion puta sam htela da pobegnem. Psihoterapeutkinja mi je pomogla da se izborim sa tim strahom. Još uvek se u nekim trenucima bojim, međutim mnogo je manji intenzitet i sad se upuštam u interakciju sa muškarcima oprezno, malo pomalo.

Jednog dana ćete naučiti da postoje ljudi koji ne žele da vas povrede, da postoje ljudi sa kojima ćete moći da se osećate bezbedno. Ne odustajte od sebe, vi niste ono što vam se dogodilo, niste krivi za to što su vam uradili i to stalno podsećajte sebe, jer često umemo da kažnjavamo sebe jer su nas ubedili da smo zaslužili zlostavljanje i zanemarivanje koje smo pretpreli. I znajte da je u redu da kažete ukoliko vam nešto ne prija, u redu je da poštujete svoje granice i da ih komunicirate sa drugima na asertivan način i ko god da se zbog toga ljuti, nije osoba za vas.

(Ženska osoba, 25)

Malo saosećajnosti i hrabrosti… Navijam za nas!

admin — Wed, 11 Oct 2023 06:38:12 +0000

Imala sam iskustvo nemogućnosti bezbednog oslanjanja na roditelje kada mi je bilo potrebno. Imala sam i niz susreta sa odraslima koji su imali seksualno neprimerene komentare i ponašanja ka meni kao detetu. Osećaj nepoverenja i česte distance sa drugim ljudima je i dalje u nekoj meri prisutan.

Učim da budem više sa svojim osećanjima i da verujem svojim procenama. Čitam dosta, razvijam radoznalost, šetam… plačem kad mi se plače i đuskam kad mi prija.

Radila sam sa dva terapeuta i oboje su nežno i pametno pristupali mojim iskustvima. I više od toga, mom biću.

Preživeti traumu je jedno od najbolnijih iskustava koje možemo imati. Ako se malo više priča o tome, možda se osetimo manje usamljeno u našim iskustvima. A to je dobar početak za sve ono što nas čeka… plakanje, trešenje tela, neobični snovi, rastuća snaga koja nas plaši, promene u odnosima sa drugima… deluje strano, i jeste, ali je to i dobar put. Malo saosećajnosti i hrabrosti će nam dobro doći dok utabavamo naše staze. Navijam za nas!

(Ženska osoba, 31)

Heroj traume na N-tu

admin — Mon, 26 Jun 2023 15:44:33 +0000

Smatram da sam bez imalo osobne uloge žrtve, također, heroj traume/traume na N-tu potenciju. Cijeli sam život provela uz oca vikend alkoholičara i majku psihopatske strukture. Meni je kroz djetinjstvo bila najnormalnija pojava ići s majkom tražiti oca ili ga dizati mrtvog pijanog sa asfalta ispred našeg ulaza u zgradu. Kroz život sam ga se natražila od malena, pa kroz odrastanje, vozeći se autom i raspitujući se da li ga je tko vidio. Po tri dana ga nije bilo kod kuće. Odrasla sam u sjeni sestre starije 6 godina koja je imala određenih, ne prevelikih, zdravstvenih problema i oko koje su svi bili usredotočeni “jer je ona Bolesna” a moja majka, viša medicinska sestra, kod mene u to vrijeme stare 6 godina nije primjećivala tešku upalu bubrega i nije joj bilo čudno što šestogodišnje dijete nepomično i sa bolovima leži dva mjeseca u krevetu i to na ljetnom raspustu, jer tada nije bilo vrtića, sve to dok se sva druga djeca danima od jutra do večeri igraju u parku. Tadašnje mi je ime bilo sram a prezime tuga, nadimak nevidljiva Iva. Tučnjave, svađe roditelja, majčini psihološki raspadi i drame bili su moja svakodnevnica. Na van, savršena obitelj. Majka je tu bila najjača karika sa najvećim mogućim manipulativnim strategijama protiv moga oca od kojeg me separirala od kad se sjećam sebe same. Od malena mi je govorila najružnije riječi o pola mene – Ocu. Zato ja to nikada nisam učinila pred svojom djecom. Moja majka i otac zapravo su se mrzili. Ucjenjivala bi me da će se razvesti i pitala bi mene, sa pet godina, gdje želim živjeti tj. sa kime. Uspjela me je i od sestre i nećakinju i njene 4 djece odvojiti na 10 godina izmišljajući priče o tome kako su je pokrali i sl. Naravno, ja žalila majku. Bila sam indoktrinirana, vjerovala joj beskompromisno. Cijelo školovanje imala sam problema sa pamćenjem, kao dijete nisam mogla spavati noćima. Razvila perfekcionizam protiv kojeg se i dan danas borim. Ja sam po zvuku motora očeva auta znala da li je tata pijan, a po zvuku potpetica moje majke da li će imati ono ubilačko lice ili nježan osmijeh kada prijeđe prag stana. U svojoj ranoj zreloj dobi završila sam dva fakulteta, udala se razvela i odgajala dva tinejdžera, majka je nastavila sa svojim terorima i tada – kada mi je bila baš potrebna podrška nakon tri operacije dojke i godinu dana otvorene rane koja nije htjela zacijeliti i godine dana incizijać excizijać brisevać punkcijać punktiranja gnoja, raspad organizma, pad nadbubrežnih žlijezdi, 30 cisti i čvorova na štitnoj… za što mislim da me je i dokrajčilo i odvelo u depresiju, anksioznost, agorafobiju kada sam sa nepunih 30 g i završila na terapijama i tabletama. Ona me poslala psihijatru “jer sam totalno poludjela” i na tome ću joj biti vječno zahvalna!!!!!!!!! Uvjerila me je da sam luda a psihijatar mi olakšao dušu rečenicom “znate nekad ljudi piju tablete radi onih koji to nikada ne bi priznali da trebaju”. Pošto su mi agresija, pasivna agresija, manipulacija, iživljavanje bili poznati teren iz djetinjstva na istom sam takvom terenu završila i u braku. Taj je čovjek uspio nakon razvoda otuđiti moga sina na 2 g 8 mj i 6 dana od mene. Kćerku nije mogao, bila je starija i pročitala je oca što mu je namjera. Pokušao je sve to i sa njom ali bivšem to nije uspjelo. Bivšem suprugu u našem je braku specijalnost bila izluđivanje i pasivna agresija. Zapravo ja sam za njega bila objekat poput tv-a. Uopće me nije primjećivao kao što to nisu niti moji roditelji. Čovjeku kojeg sam upoznala kasnije i sa njime provela više od desetljeća, specijalnosti su bile puno perfidnije, svašta sam mu opraštala kada bi mi moja majka govorila ma tko će te takvu razvedenu sa dvoje djece čuvaj to…. Trebala sam ga prijaviti policiji u više navrata, no znam da bi to bilo uzalud, pozicioniran je vrlo visoko u policiji i svaka moja prijava svakako bi završila u nekoj od ladica. Ne znam na koji način i ko od njih više su me zlostavljali bivši partneri ili majka, a ponekad su to činili i skupa. Za one izvan naših 4 zida sve te manipulacije bile su nedokazljive jer su oni bili majstori sa tisuću lica dobrote i savršeni ljudi za svoju okolinu. Od trauma sa velikim T prošla sam rat kao tinejdžer i u mom gradu prva je zračna uzbuna zabilježena na moj 18 rođendan. Veliku sam traumu preživjela i kada nam je gorio stan, i sada kada čujem sirene padam u nesvijest. Još jedna je kada sam imala 19 godina. Tada me je seksualno napastvovao šogor, muž moje sestre dok sam u Njemačkoj pomagala sestri oko njihovog novorođenčeta. Nakon mjesec dana prebivanja kod njih, zadnju noć prije no što sam otišla, uvukao mi se pod poplun. Isti je taj čovjek mene vozio ujutro na autobus. U sebi sam nosila tu traumu 29 godina, te kada sam pred istim tim šogorom i sestrom i svojim roditeljima to napokon ispričala moja mi je majka pokušala narediti da sjednem jesti za stol sa njima a šogora pitala koju će salatu uz rižoto??????. Cijeli sam život bila nečujeno i neviđeno dijete. Deset puta, u većim svađama, majka mi je rekla da žali što me nije abortirala kao i onih petero-šestero prije mene. Da ne zna zašto je, pet puta najmanje, sa mnom silazila sa tog stola. Ja danas to znam zašto je – da bih baš ja, crna ovca, prekinula taj transgeneracijski jad zlostavljanja koji oboje mojih roditelja nose kroz generacije. Nisam imala ni jednu baku niti djeda kojima sam se mogla povjeriti. Nisam imala nikoga. I tu jednu koliko toliko sposobnu baku koja je živjela u našem gradu otjerala je svojim lažima i manipulacijama. Od malena sam bila nedostatna za išta. Kada bi napravila nešto po njenom bila bih “majkino” a kada bi se usprotivila bila bih “isto đubre ko ćaća”. Njoj je najnormalnija rečenica bila ” ja sam te rodila ja ću te i ubiti”, “zašuti napraviti ću ti pič… od ustiju” i slično. I dan se danas se smije kada prepričava dogodovštinu kako me je jednom pošteno ošamarila da sam se složila na pod u nesvijest (7, 8 g sam imala). Od ostalih trauma izdvajam svoju učiteljicu od 1-4 razreda koja nas je sve mahom mlatila a posebno je voljela moju dugu čupavu kosu kojom je mogla kvalitetno opaljivati moju glavu o tablu na zidu. Moje je prvo dijete sa teškoćama u razvoju, sa jako puno dg od kojih izdvajam epilepsiju, hemiparezu, chiari sindrom, sljepoću jednog oka… rođena bez jedne hemisfere mozga… prvi puta se oslonila na tlo nogicama sa 17 mj, fizijatrica je rekla da nikad neće hodati. Eno je skija, kliže, hoda u potpeticama od 15 cm, vozi bicikl ko luda. Ni njezine dijagnoze nisu smetale moju majku da je cijeli život vrijeđa i manipulira njome čak i protiv mene (oboje djece je pokušala). Još jedna Trauma: Sin koji je rođen sa 10/10 apgarom je sa 6 godina od uboda krpelja dobio miješanu upalu mozga (baktrijsku od borelije i virusni meningitis). Najmanje tri puta sa hitnog su me prijema vraćali jer paničarim, te da njemu nije ništa, samo zato što sam napismeno tražila da stave u povijesti bolesti koju su na zaraznoj bolnici naravno poslje “izgubili” a moj primjerak ukrali, kada je došao u stanju kada je na magnetnoj rezonanci utvrđeno da ima 6 lezija tj. žarišta od upale, gnoja u mozgu! Kao posljedica ostao mu je cjeloživotni ADHD i tri godine je bio na antiepilepticima, dg kao i sestra, epilepsija…. bila sam potpuno bespomoćna. Srušio mi se cijeli svijet. Koji mi se i dan danas ruši od tuge i trenutne nemoći jer je moj sin ovisnik o marihuani. Otac ih je do te mjere napuštao nakon razvoda da ih nije nazvao po mjesec dva uopće da ih i čuje…U najintenzivnijem tretmanu moje osobne psihoterapije, naglo, bez bolesti umire dotadašnja jedina normalna, moja “idealna majka” tj.terapeutkinja. Sabirem se za tri mjeseca i nikad odlučnija, sa njenim osmjehom pred očima, nastavljam svoju psihoterapiju osobno i u grupi. Jedina je osoba koja je uvijek za mene bila ovdje i sada i koja me nikada nije pokudila. Osjećala sam njezin ponos u svakoj stanici svoga tijela na prvom pripremnom razgovoru za novu grupu. I to sam preživjela, to je jedna od velikih T Trauma. Nadalje, razvod mi je bio visokokonfliktan jer je suprug htio da mu poklonim polovicu moga stana, vucaranje po odvjetničkim kancelarijama ostavilo mi je tek toliko snage da sam mogla disati. Doslovno samo disati. A tada sam i studirala i bila doslovno samohrana majka, i radila osam sati i brinula o djeci koliko sam god imala kapaciteta. U tom sam braku pojela toliko pasivne agresije da bih mogla napojiti cijeli svijet suzama. Nakon braka dopustila sam opet poznatom psihopatološkom okruženju, novom partneru da me iz dana u dan podsjeća da se moram zauzeti za sebe i preživjeti, te nešto promijeniti. On je bio još gori od supruga, samo je sada bio u kompi sa mojom majkom koja mu je odavala informacije o meni mom stanju, mom mišljenju o svemu a sve za svoju osobnu korist. Bio je moćan. Da sam podigla kaznene prijave za sve što mi je učinio bio bi desetak godina u zatvoru, ne samo meni nego i drugim ženama, dok smo mi bili u vezi. Kako je bio vrlo visoko pozicioniran u policijskim krugovima, te bi prijave završile u ladicama, jer su ga se svi bojali. Sada lagano kopni u parama alkohola trčeći iz veze u vezu zaokupljen svojim strahovima od napuštanja, njega žalim do kosti kao čovjeka i spodobu koja čiju god dušu takne otruje i dušu i svu okolinu te duše. Između moje dvoje djece doživjela sam, također, traumu gubitka bebe u 20-tom tjednu trudnoće. Ta se tema još duboko nalazi zakopana u mom nesvjesnom i nadam se proraditi je uskoro. Kada sam bila trudna sa sinom, također u 20-tom tjednu trudnoće rekli su mi na uzv da ima tumor na mozgu. I tada sam se raspala. Traume mi zapravo sada, kada ovo pišem, samo iskaču. Mojoj su kćerki sa 3 godine našli na magnetu mozga, koji i sada posjedujem, da ima hidrocefalus koji je netragom nestao na sljedećem snimanju magnetom nakon tri mjeseca. Do tada sam bila smrznuta do te mjere da ni sama ne znam kako sam brinula o sinu koji je tada imao 6 mjeseci. Cijelo školovanje moje kćerke obilježila je bespoštedna borba sa sustavom koji joj je trebao pomoći a zapravo odmagao do te mjere da je i pala prvi razred srednje škole. Nisu prilagodili program i namjerno je rušili onim čime nisu smjeli a to su petminutni testovi. Dijete mi se raspadalo psihički, fizički, duhovno i to je bio poziv za moje buđenje i alarmiranje medija i inspekcija. Ponovno je išla u istu školu iako su mislili da ćemo odustati. Nisu uspjeli da izbjegnu individualizacije programa na kojima sam inzistrirala i na kraju je uspješno završila svoju srednju školu. Taj dan neću zaboraviti nikada. Te miješane emocije sreće i poniženja, nas obje. Da ne bi bilo premalo trauma pobrinuo se univerzum spojivši kćerku sa njenim prvim dečkom, sa 19 godina starijim partnerom, koji je nakon 2 g nagovara i odvodi u Njemačku “raditi”, gdje prvom prilikom u pijanom stanju i bez svijesti, ona ostaje trudna bez sjećanja o događaju . Tada joj oduzima mobitel, ne dozvoljava komunikaciju sa bratom i sa mnom, pokušavši probiti rok potreban da ona ukloni trudnoću ako to želi, prijeti joj, tuče je, uvjerava je da će je bog kazniti ako odluči ne roditi. Sjedam u auto (ne znam adresu i ne mogu je pitati jer je ne mogu dobiti na telefon, nekako dolazim do informacija kako izgleda zgrada u tom naselju jer su nedavno doselili) pronalazim je u teškoj depresiji, spremljenu za bijeg, odvozim u našu zemlju te zadnji zakonski dan ona odlazi u privatnu kliniku pobaciti. Danas, kada sretnem tog lika, naježi mi se cijelo tijelo. Naravno, ostavio ju je istoga dana jer nije zadovoljio potrebu svoje majke da joj moja kćerka rodi unuče koje je tako silno željela a prethodna dva starija sina joj nisu uspjela ostvariti želju…

Doživjela sam trauma i usred poroda sa mojom kćerkom, jer je u boxu do mene, ženi umrlo dijete koje su došli oživljavati u moj box i oživljavali to mrtvorođenče, za koji su sami krivi, sat vremena za vrijeme mog izgona. Nakon što se utvrdilo da ženu nisu porodili na vrijeme, došao je ravnatelj rodilišta i svima nama koje smo čule sve što se događalo zaprijetio da će nas progutati mrak ako ikome kažemo. Isti taj liječnik koji je skrivio smrt te bebe bio je jedini dežurni i prisutni liječnik kada sam došla roditi svoje drugo dijete, sina, njega sam potjerala istinom o događaju s mog prvog poroda i nije se uopće pojavio u rađaoni, rodila sam uz pomoć babice. Dokumentaciju je potpisao kada sam rodila bez da je išta komentirao. Još jedna T Trauma – prije samoga razvoda od supruga moj se imunitet toliko srušio da sam 3 x operirana na institutu za tumore, i godinu dana imala otvorenu dojku koja nije htjela zacijeliti a kao razlog, pretpostavljam da je bio pad nadbubrežnih žlijezdi od silnih stresova. Operacija ciste iz dojke pretvorila se u godinu dana mrcvarenja otvorene dojke iz koje je curio sami gnoj, rane koja nije htjela zarasti, gle čuda nalazila se na lijevoj strani, strani srčane čakre, godinu dana incizija excizija briseva, svakodnevnog deranja rane čišćenja širenja rane kirurškim škarama, godinu dana punkcija gnoja, punktiranja tkiva, i 3 operacije po 90 minuta, nikada doći kraja mukama. Tada mi je majka skupa sa suprugom govorila da je to sve iz glave i da se saberem da se ne razvodim da što će susjedi reći da me bog kažnjava što se želim razvesti i što ne slušam majku. Za napomenuti je da su ona, moj otac, sestra i šogor u tom razdoblju šest mjeseci prema meni zatvorili svaki kontakt kako bi me prisilili na odustajanje od razvoda. Blokirali mobitele, nikoga nisam mogla nazvati. A susjeda mi slučajno rekla da svaku večer moj suprug odlazi k njima i da tamo mole “krunicu” (nikad nitko nije išao u crkvu osim mene) i plaćaju mise da ga ne ostavim???? Tada je kupio motor i uz pomoć mojih roditelja skrivao ga u njihovoj garaži. Bez mog znanja. Oni su čuvali njega on mene. Od tog razdoblja shvaćam koju sam količinu i kakvu izdaju prošla i koju ranu izdaje nosim u duši. A moja majka, kao da već nisam prošla pakao, sam taj isti pakao cijeli život samo zakuhava, manipulira, koristi, igra uloge žrtve, nagovara ostatak obitelji, koja je ogromna, da me kontaktiraju i kritiziraju…dovoljan mi je bio pakao 50 godina njihova suživota i zalutalih šaka u mojoj glavi, noževa koji su letjeli i pred mojom djecom, umjesto da me ikad zaštitila a nije niti kao dijete, ona me izložila, izdala, prevarila i prodala tisuću puta za svoje sitne gušteve. Teško je to sve zamisliti i opisati zdravoj osobi koja ništa slično nije prošla. Ljudi ne mogu vjerovati da možeš biti parentificiran vlastitim roditeljima, cijeli sam im život bila roditelj i majci i ocu, cijeli život izmiritelj, pomagač dok nisam shvatila da pomažem svoju vlastitu propast i povukla se u svoj mir. Kada je otac umro, dobila sam dio mira od tog silnog alkohola ali dijete u meni bilo je izuzetno tužno shvativši da tata nikada neće biti tata jer više nema tu šansu. Pa doslovno me nije u životu stavio na krilo ni poljubio a na samrti, kada sam ga zamolila da me barem zagrli, on nije imao kapaciteta. Kako je on umro majka je svu svoju negativu i sva svoja prijašnja ponašanja koja se povezuju sa ocem usmjerila na mene i sada sam ja dežurno zlo i gdje god po svijetu hoda tu o meni ružno govori iako sam ja tu kada ona bilo što treba. Radi sebe, ne radi nje. Ne želim sebi nikada imati prilike zamjeriti da joj nešto nisam pomogla a mogla sam, iako to ona nije zaslužila jer prijeti i ucjenjuje nekretninama koje će ako se ja ne “smirim” ostaviti “nekome” tko će o njoj za razliku od mene “pošteno brinuti”. Pa ko voli – nek izvoli.

Dugogodišnjom osobnom i grupnom psihoterapijom, u posljednjih 2 g i sa puno razgovora sa 2 bliske prijateljice slične obiteljske dinamike, tek sa 50 godina shvatila sam da ja nisam moje traume i da to mogu mijenjati, pohađam i vikend radionice sa tematikom trauma i općenito psihoterapijskim tematikama, tjelesno-integrirane radionice, upisala sam školu za osobni razvoj i poslije za psihoterapeuta, iz mojih sam trauma “uzela empatiju i razumijevanje za druge i njihove načine obrana”, i namjera mi je zaokret u karijeri u potpunosti te daljnja edukacija za terapeuta. Jer, “samo oštećena školjka stvara biser”. Još uvijek se borim, mislim da to nikada niti neće prestati, samo sada je lakše nositi se sa tim bremenom jer ipak imam lakšu dušu od brojnih terapija i radionica, znanje stečeno kroz posljednjih pet, šest godina, koristim pozitivne resurse, šetnja prirodom, uz vodu, planine, rijeke mora, društvo pozitivnih ljudi punih razumijevanja i radosti, društvo kućnog ljubimca uz megatone beskompromisne ljubavi, edukacija o traumi na sve moguće načine, knjige, you tube i svi drugi otvoreni izvori, radionice, pohađanje Centra za integrativni razvoj, propedeutika psihoterapije, uživanje kad god stignem u stvarima koje me vesele, izbjegavanje ljudi povezanih sa mojim traumama, dizanje granica, učenje, učenje učenje o sebi, kopanje po nesvjesnom, psihoterapija, pisanje pa opet psihoterapija pa učenje. Praktiricam TRE vježbe i vježbe disanja, oslonac na vjeru, obiteljske konstelacije.

Nikada, ali nikada, ne odustajte od sebe. Promijenite pet terapeuta, šesti će vama promijeniti život. Samo strpljenja.

(Ženska osoba, 50)

Osvestimo gde je problem

admin — Thu, 08 Dec 2022 10:27:29 +0000

Nažalost, doživela sam dosta trauma. Živela sam sa narcističkom majkom, nakon toga sam se 17 godina zabavljala sa osobom koja teži ka narcizmu, a i njegova majka je bila narcis. Pravljene su stalne triangulacije. Nisam bila dovoljno dobra, izolovana od svih, kontrolisana… Mislila sam da je u meni problem.

Pomogli su mi razgovori sa psihologom na koje odlazim kada god mogu. Takođe, značilo mi je slušanje video klipova na Youtube-u , kao i čitanje knjige od Dr. Durvasula Ramani.

Sada shvatam da je neophodno potražiti pomoć i to ne samo individualnu. Nadam se da postoji neko udruženje za pomoć emotivno zlostavljanim osobama koje žive u nametnutoj izolaciji. Takođe, verujem da su grupne terapije značajne jer smatram da je od velike koristi deljenje vlastitog iskustva sa drugima.

„ Ljudi, držite se! Dok sami ne osvestimo gde je problem, samo sebe povređujemo.”

(Ženska osoba, 35)

Sanjam san…

admin — Fri, 17 Jun 2022 07:14:14 +0000

Ja ne sanjam tako često. Imam jedan san koji me dugo muči i javlja se na svakih 6 mjeseci zadnjih 30 godina. Bile su 90te, Bosna, i ostale smo zarobljene u stanu mama, seka i ja. Mama je u tom trenutku navukla neki namještaj na vrata, sjećam se i tepih i rekla nam: “Ako neko krene da ulazi u stan, vas dvije trčite na terasu i skačite. I ja ću. Žive nećemo u ruke.” (na 7 spratu smo živele). Moj san kreće od tog trenutka samo što bježim na raznim mjestima, šumama, letim…

(Ženska osoba, 38)

Nema odustajanja

admin — Thu, 12 May 2022 12:54:26 +0000

Doživela sam saobraćajnu nesreću, teško sam bila povređena, zbog čega sam bila u komi 15ak dana, pa u bolnici 2 meseca, pa na bolovanju 18 meseci i imam trajne posledice – gubitak vida na jedno oko i trajno oštećenje desne ruke. Ipak, uz uporno vežbanje sa fizijatrima, vraća se fizička snaga, ali strah ne prolazi…

Danas, kako bih izašla na kraj sa posledicama traume, vežbam, šetam, čitam… I počela sam konačno da radim (kontakt sa ljudima mi je baš važan i dragocen).

Za pomoć sam se obratila terapeutu koji nema psihoterapeutsku licencu… To sam naknadno saznala. Kratko smo radili. Osoba je super, pametna i obrazovana, ali nismo radili na strahu koji pre nesreće nisam osećala.

Jako je važno imati hrabrost, optimizam… znam da rane mnogo bole, ali nema odustajanja od zdravlja, sreće, životne radosti… Nema samosažaljevanja i tugovanja. Mnogo je bitno da verujete u sebe, u lekare, u Boga

(ženska osoba, 47 godina)

Nevidljiva bol

admin — Mon, 09 May 2022 16:24:42 +0000

Doživjela sam ratnu traumu, 1992 – 1993.

Uvidevši da mi je potrebna stručna pomoć, obratila sam se psihijatru. Sa posledicama traume se borim tako što pijem lijekove, razgovaram sa psihijatrom, čitam literaturu koja mi može pomoći, slušam muziku…

(ženska osoba, 52 godine)

Borba još uvek traje

admin — Mon, 09 May 2022 16:24:03 +0000

Traumatsko iskustvo doživela sam, srećom, tek u zrelom dobu, otkrićem da sam bila seksualno zlostavljana u besvesnom stanju, bez mog pristanka, na ekstremno perfidan način, u mojoj zoni komfora, t.j. mojem domu. Moje prijave nadležnim organima dovele su do niza razornih reakcija od strane zlostavljača, ali me to nije pokolebalo. Iako sam uradila sve što sam mogla, išla kod psihijatra, prijavila, dala otkaz, preselila se, konsultovala i stručnjake iz NVO, išla nebrojeno puta u policijsku stanicu, davala iskaz u Višem tužilaštvu, negativni odgovor zlostavljača, bilo ih je više – se odrazio na moj dom-demoliran novi stan, odeća, i nameštaj, krađe predmeta i novca, maltretiranje mog psa i mene – i fizički i psihički, proganjanje, uznemiravanje telefonom i putem interfona – sve to je uticalo na pogoršanje mog zdravlja, ali ipak ne žalim, smatram da je – u mom slučaju – vredelo – s obzirom na činjenicu da je reč o organizovanoj kriminalnoj grupi. Ne plašim se jer ko god napada u grupi – to su kukavice, slabići.

Borba još uvek traje, ali moje samopoštovanje nema cenu, jaka sam ličnost i smatram da sam vredna dobrog života, bez griže savesti, osećaja inferiornosti i strahova raznih vrsta. Prija mi mir i tišina, slušanje klasične muzike me opušta, šetnje sa psom, izolovanje od spoljašnjih neprijatnih nadražaja – sve to mi pomaže. Moja trauma se manifestuje nesposobnošću da izdržavam bilo kakav stres, imam blage fobije, vičem kada me nerviraju – kada to namerno čine. Borim se i protiv depresije koja je posledica mojih danonoćnih napora u trajanju od jedne decenije i više od toga.

Obratila sam se: 1. policijskom psihijatru, 2. osobi iz NVO, pravnici, koja me je pažljivo saslušala i savetovala, 3. mom lekaru opšte prakse, koja mi je bila dragocena u toj pomoći, 4. pomogle su mi i kolege sa posla, moja tadašnja šefica, imali su razumevanja, i to mnogi, reč je o prosvetarima 5. drugarica mi je poslala svoju koleginicu koja se bavi psihološkim savetovanjem da održimo kraću seansu 6. Pomoglo mi je i što sam u policijskoj stanici tražila da dovedu ženu inspektora, kojoj sam dala izjavu povodom silovanja. Sve su to bile osobe koje su taktično i strpljivo pomagale, 7. muškarci policajci su takođe umeli da pomognu, ali nema ih mnogo. Tu su i mnogi dobri ljudi, sasvim nepoznati, moji prijatelji, neki od članova moje porodice – njihova pomoć me je duboko ganula, ne znam kako da im zahvalim.

Za kraj, verujem da je važno proceniti snagu sopstvenog karaktera, u kojoj meri možete da izdržite tu bitku koja je iscrpljujuća i dugo može potrajati i treba se boriti postepeno u fazama, uz povremene pauze da skupite pre svega psihičku snagu. Ko oseća da ne može ne treba da se upušta, jer sve to ostavlja posledice, dugotrajne. Treba izdržati nepoverenje, podsmeh, relativizacije vašeg stanja koje može biti ozbiljno, a da se trauma na vama uopšte ne vidi. To posebno važi za seksualno nasilje i njime prouzrokovane traume. Preporučujem bilo koju vrstu ventila oduška koja će smanjiti trauma – pisanje, vođenje dnevnika, razgovore sa intimusom, stručnim licem, kućnog ljubimca, odlazak u prirodu…

(ženska osoba, 51 godina)

Vršnjačko nasilje – ne ćutite, reagujte

admin — Fri, 31 Dec 2021 07:11:43 +0000

Doživela sam, nažalost, više traumatičnih iskustava u životu koja su vezana za vršnjačko nasilje u osnovnoj i srednjoj školi. Prvenstveno sam proživlela psihičku i emotivnu torturu, ponižavanje mojih intelektualnih dostignuća, izgleda i samopouzdanja, nekada i moje ličnosti. Najčešće je to bilo sprovedeno od strane dečaka. Prisutno je bilo i zanemarivanje okoline u trenucima kada sam doživela nasilje. Nekada sam imala podršku nastavnika i nekih učenika, ali sam nasilje doživela i od vršnjaka koje sam smatrala svojim prijateljima, od ignorisanja i “ghost-ovanja” do ljubomore ili zavisti zbog uspeha ili odnosa sa drugim vršnjacima. Čak sam često interagovala sam vršnjakinjama opterećenih kalorijama, izgledom i ekstremnim režimima ishrane, a nekad i otvorenim priznanjima mentalnih tegoba koje one nisu smatrale da imaju teškoće.

Traumatska iskustva koja sam proživela uticala su na moje samopouzdanje po pitanju izgleda, izrazitu nervozu pred javni nastup, sliku koju imam o svom telu, iako to sigurno ne mora biti jedini ili glavni razlog istog, svoj procenu sposobnosti i inicijativu, osećaj samoće i neshvaćenosti, kao i poverenje u ljude.

Iskreno, danas i dalje nisam sigurna da sam se izborila sa tim. Još se borim i razmišljam da nađem podršku i stručnu pomoć i podršku. Ne želim da izbegnem činjenicu da sam doživela nasilje i da imam posledice kojih i nisam u potpunosti svesna. Trudim se i da nađem način da prihvatim to što se desilo, ali na način da me to ne opterećuje dalje u životu Jednom prilikom sam pričala sa razrednom starešinom, nažalost prekasno, kao i sa svojom majkom i porodicom o tome. Stručnjacima se po tom pitanju nisam obratila.

Nemojte ćutati o tome što vam se dešava. Reagujte. Sigurno ima neke osobe, ili nekog načina na koji se možete izboriti sa tim. Probajte da naučite nešto iz tih iskustava o sebi i nasilnicima. Ne krivite sebe zbog toga što vam se desilo, ali nemojte ostati ogorčeni na sebe i ljude koji su vam uradili loše stvari. Lečite svoje rane i prihvatite da ste bili povređeni, ali da se možete vremenom osetiti bolje i sigurnije u sebe. Ako vam je potrebna pomoć, pričajte sa osobom ili osobama od poverenja i pitajte ih za savete.

(ženska osoba, 21 godina)