Bila sam maltretirana u vrtiću i niko me nije zaštitio

Bila sam maltretirana u vrtiću i niko me nije zaštitio

Dok sam išla u vrtić, oko svoje 5. godine, mlađa sestra i ja bile smo fizički i psihički maltretirane od strane dečaka i devojčice koji su bili brat i sestra blizanci. Oni su zapravo svu decu u mešovitoj grupi u vrtiću napadali, a negde mi se činilo da su mene i mlađu sestru najviše maltretirali. Možda je to bilo jer smo bile sitnije od njih, tamnijeg tena, drugačije i kao takve za njih pogodna meta. Da sve bude gore maltretiranje je trajalo negde oko godinu dana i vrlo često je imalo primese psihološkog zlostavljanja. Na primer, sećam se da nas je jednom vaspitačica sve zajedno vodila u šetnju van vrtića i da su taj dečak i devojčica sve vreme išli za mnom, terali me da im brišem cipele, a zatim nakon odbijanja njihove naredbe su mi sve vreme osvetnički posipali pesak po glavi vređajući me.

Druga situacija koja se nebrojeno puta ponovila uključuje i moju sestru, gde nas njih dvoje drže u ćošku i ne dozvoljavaju da izađemo iz tog dela sobe ‒ čitava situacija bi potrajala oko 1 do 2 sata. Takođe, za vreme spavanja taj dečak je apsolutno svakog dana skakao po deci u grupi simulirajući seksualne pokrete i uzvike, što je negde za mene u tom uzrastu bilo stravično užasno. Ukoliko je njihov krevet bio smešten do mog za vreme spavanja, nije mi bilo dozvoljeno da se okrenem ka njima. Celu situaciju su predstavljali kao da je gadno da ih pogledam, tako da sam bila prinuđena da spavam okrenuta sve vreme na jednoj strani. Svakog dana molila sam Boga da taj dečak i njegova sestra ne dođu u vrtić, što se ponekad i dešavalo pa su negde ti dani predstavljali pravo odahnuće. U tom periodu počela sam toliko da strahujem od njih dvoje da sam smišljala strategije kako da što manje dolazimo u kontakt, kao i da ne srećem njihovu majku na hodniku jer mi se ona činila još strašnijom. Sećam se da sam se užasno plašila da ih prijavim jer sam negde mislila da će se ponašati još gore prema sestri i meni, i da će biti osvetnički raspoloženi.

Jednom prilikom dok nas je mama vodila u vrtić, negde na pola puta sam se okrenula i počela da trčim ka svojoj kući koliko me noge nose, bila sam apsolutno rešena da ne dopustim da me odvede na to mesto užasa koje mi je izazivalo osećaj mučnine. Stigla sam ispred kuće prebledela, drhteći i u plaču. Još uvek se sećam maminog izraza lica koji ne može da dokuči šta se to dešava, a negde mi je nje bilo jako žao jer sam osećala da joj svojim ponašanjem nanosim veliku bol. Vaspitačica nije konstatovala nijednu od navedenih situacija (ili ju je bolelo uvo da se smara time), i verovatno negde takvim ignorisanjem daje vetar u leđa tom dečaku i devojčici da nastave dalje sa svojim ponašanjem.

Prestali su sa maltretiranjem tek kada je moja starija sestra saznala za sve navedeno, zapretila im i od tog trenutka nas više nisu dirali. Kada su roditelji saznali ‒ nisam dobila podršku, pažnju i negu koju bi trebalo da dobije bilo koje dete koje prođe kroz sav taj užas. Činilo se kao da im sve to nije delovalo onoliko strašno koliko je delovalo meni, a cela priča je bila etiketirana kao „dečija posla”. Cela strahota i osećaj užasa kroz koji smo prošle sestra i ja nije bio validiran, a cela situacija vidno minimizirana. Roditelji su sav teret krivice prebacili na mene, rečeno mi je da sam sama kriva što sam dopustila da se sve događa tako dugo. Niko od odraslih nije uradio apsolutno ništa da nas zaštiti, a ja sam odrasla u krivici i bolu jer nisam zaštitila na vreme svoju mlađu sestru i sebe. Pošto je ceo taj period bio obeležen mojim intenzivnim plačem pre svakodnevnog odlaska u vrtić, roditelji su se godinama vraćali na taj period ismevajući moje plakanje komentarišući da sam bila prava mala smaračica, na šta sam reagovala još većom krivicom, povlačenjem i stideći se sebe same. Nakon toga doživela sam bombardovanje i bolest bliske osobe, ali negde mi se čini da me je ovo maltretiranje najviše pogodilo, verovatno jer sam bila nemoćna da se branim, i kao takvo za mene je predstavljalo KRAJ sveta.

Zbog ove situacije, pre svega, izgubila sam na kilaži, povukla se u sebe, i od jedne razdragane devojčice koja bezbrižno istražuje svet postala uplašeno anksiozno dete koje posmatra svet kao neprijateljsko mesto. Držala sam se po strani među vršnjacima.

Sa posledicama traume izborila sam se odlaskom kod psihoterapeuta u odraslom dobu.

Pošto se radi o deci, mogu samo da im pošaljem zagrljaj i svu ljubav ovog sveta, da ih razumem, kao i da naglasim da oni nisu krivi.

Poruka za vaspitače: Deca u vrtiću mogu biti okrutna prema svojim drugarima. Kada primetite maltretiranje odmah sankcionišite nevaljalo ponašanje i zaštitite ugroženu stranu! Pružite dodatnu podršku detetu koje je maltretirano, ohrabrite ga.

Poruka za roditelje: Stvarajte sa svojim detetom odnos poverenja, sigurnosti i razumevanja u kojem će dete slobodno izražavati svoje misli i osećanja, a gde će se nadasve u kriznim situacijama obratiti vama bez ikakvog straha da će biti ignorisano.

Poruka za sve odrasle: I deca pate, imaju svoje strahove i brige.

(ženska osoba, 36 godina)