Danas nećeš umreti!

Danas nećeš umreti!

Doživela sam traumatskog iskustva i podeliću ga u vidu teksta.

Hej tata, znam da se ne ljutiš na mene što ovakvu stvar delim javno…

Danas obeležavamo godinu dana od jedne užasne tragedije koja očigledno nije mogla da me zaobiđe.
Takođe je morala da se desi baš na tvoj rođendan. Nakon što sam posetila tvoj grob.
Doživela sam da me u rođenoj kući fizički napadne partner moje mame, pokušavši da me izbaci iz kuće, a pre toga rekavši mi nekoliko puta ,,Marš napolje !” I to iz čista mira.

Pričam o osobi koja je dugo bila u mom životu, sa kojom nikada nisam imala nikakav konflikt, koja mi se sve ove godine smeškala i pričala da me voli kao što voli svoju decu i tako dalje.
Ne mogu zaboraviti njegovu polugu na mojoj levoj ruci pokušavši da je polomi, a takođe ni njegov pokušaj naboda glavom o glavu. Srećom pa sam se izmakla… Zamisli tata, mogao je zube ili nos da mi slomi. O ruci da ne pričam, evo trne i dalje s vremena na vreme. Nije se na tome završilo… Leteli su šamari, krošei, šutiranje u međunožje baš onako kako si me učio.

Uspela sam nekako da se iskobeljam i da uđem u svoju sobu, da dozovem dečka koji me je čekao u kolima. Kako sam se okrenula, on me je uhvatio sa leđa i počeo krvnički da me davi pred mojom mamom ‒ u mojoj sobi. Nije mario ni za moj grkljan, niti za mogući prelom vrata, niti za mogućnost gubitka svesti. Mnogo sam se jako opirala pokušavajući da mu poljuljam ravnotežu. Sve je jače stezao.

U jednom momentu sam bila na kolenima, i dalje u svojoj sobi, i počela sam polako da gubim svest. Znala sam da mi je preostao još koji udah i kraj. Pretpostavljam da bi mi po lobanji skakao da sam se onesvestila tada. Trgao me je moj unutrašnji glas koji se nije dugo javio ‒ i rekao mi je: Danas nećeš umreti!

Otvorila sam oči, ugledala majku koja se trese na drugom kraju sobe od straha i šoka, čula sam interfon kako ne prestaje da zvoni i počela sam da ustajem. On je nastavio da me davi. Izvukla sam mu se iz ruku i nastavila da se krvnički bijem sa njim. (Inače postoji pojam o toj najljudskoj snazi ‒ podsetiće me moje kolege sa fakulteta kako se to stručno zove, ali znam da nije samo instinkt za preživljavanje). Mama je nekoliko puta stala između nas braneći njega, držeći mene za jednu ruku dok sam ga udarala drugom, on je nastavio da se bije sa mnom ne mareći što će i ona dobiti neki udarac zato što je u sendviču. Bože, kad se setim kako je bila modra dok sam joj išla u posete dok je bila u bolnici.

Sećam se scene gde ga bacam na pod i skačem da ga davim ili ubijem… i kako nas u tom momentu moj momak razdvaja. Mama ga je nekako pustila u kuću. Sećam se : Dolazak policije koja nije mogla da sprovede isti zakon za Nasilje u porodici pošto je on strani državljanjin. Urgentnog centra. Jedne doktorke koja nije mogla da se obuzda i koja me je pitala: Što ga nisi ubila? ‒ gde ja nju smirujem. Kakva žena. ☺️ Policijske stanice. Moje prazne baterije. Jednog mog prijatelja, ne želim da ga imenujem, znaće ako bude ovo pročitao, kome sam beskrajno zahvalna. ❤️ Pokusaja majčinog samoubistva, njene druge hospitalizacije. Moje tetke. Mog dečka. Nedelje uveče gde sama sedim ispred stanice gde mi policajac nudi pivo. I svega onog što posle sledi…
Ne zamerite ako sam jos neki ključni detalj izostavila, možda i ostavila za drugi put.

Ovom objavom ne želim da se etiketiram kao žrtva nasilja u porodici, iako to jesam, niti kao osoba koja ima PTSD – posttraumatski stresni poremecaj, iako i to imam, ali dosta umerenije nego proteklih par meseci zato što vredno radim na tome i znam da se može prevazići pošto nije na biološkoj osnovi već je nametnuta tuđim izborom/postupkom.

Ovom objavom sam srećna što sam živa i što me je još jedan susret sa smrću zaobišao.

Ovom objavom želim da apelujem na: Svaku osobu koja je bilo šta slično doživela ili ima osećaj da će doživeti ‒ da se obrati za pomoć. Svojim budućim kolegama i kolegama iz Centra za socijalni rad ‒ da kidaju u svom poslu i da ne nastavljaju tuđe paterne u poslovanju. Da budu najbolji.
Ovom objavom želim sudovima i advokatima puno uspeha u poslu.
Ovom objavom želim da jednoga dana možemo svi mirno i bezbedno da živimo u našoj zemlji.
Ovom objavom želim svima da dam do znanja da dobro uvek pobeđuje zlo.

Ovom objavom želim da se zahvalim ostalim članovima moje porodice koji su se najružnije poneli prema meni i prema svemu ovome. Preporučujem vam da ostanete u svojim pacovskim rupama pošto vam je tamo i mesto. A i da nije bilo vas, ja ne bih bila ovo što sam sada. Hvala još jednom.

Ovom objavom želim svima da dam jasnu poruku da apsolutno niko nema prava/o da povisi ton na vas a kamo li da digne ruku, niti da se nasiljem može bilo šta rešiti. Ovom objavom želim svima da dam do znanja da nije sramota boriti se za sebe i za istinu ‒ Kakva god ona bila. Sramota je ćutati.
Ovom objavom savetujem svima da celoga života rade na sebi. Ovom objavom želim da se zahvalim mojim prijateljima i da im kažem da ih mnogo volim. Ovom objavom želim da dam jasnu poruku i pouku za sve.

A tebi tata želim Srećan rođendan! Mnogo sam srećna što sam tebe izabrala da mi baš ti budeš tata, mnogo sam ponosna na našu genetiku i mnogo više cenim to sto sam jaka kao životinja i što nikoga ne diram prva, sve je to tvoja zasluga! Znam da si ponosan na mene kao što si uvek i bio i znam da si moj anđeo čuvar. Postoji nešto mnogo više od svega ovoga.

Voli te puno tvoje pile.

(ženska osoba)