26 Jun Heroj traume na N-tu
Smatram da sam bez imalo osobne uloge žrtve, također, heroj traume/traume na N-tu potenciju. Cijeli sam život provela uz oca vikend alkoholičara i majku psihopatske strukture. Meni je kroz djetinjstvo bila najnormalnija pojava ići s majkom tražiti oca ili ga dizati mrtvog pijanog sa asfalta ispred našeg ulaza u zgradu. Kroz život sam ga se natražila od malena, pa kroz odrastanje, vozeći se autom i raspitujući se da li ga je tko vidio. Po tri dana ga nije bilo kod kuće. Odrasla sam u sjeni sestre starije 6 godina koja je imala određenih, ne prevelikih, zdravstvenih problema i oko koje su svi bili usredotočeni “jer je ona Bolesna” a moja majka, viša medicinska sestra, kod mene u to vrijeme stare 6 godina nije primjećivala tešku upalu bubrega i nije joj bilo čudno što šestogodišnje dijete nepomično i sa bolovima leži dva mjeseca u krevetu i to na ljetnom raspustu, jer tada nije bilo vrtića, sve to dok se sva druga djeca danima od jutra do večeri igraju u parku. Tadašnje mi je ime bilo sram a prezime tuga, nadimak nevidljiva Iva. Tučnjave, svađe roditelja, majčini psihološki raspadi i drame bili su moja svakodnevnica. Na van, savršena obitelj. Majka je tu bila najjača karika sa najvećim mogućim manipulativnim strategijama protiv moga oca od kojeg me separirala od kad se sjećam sebe same. Od malena mi je govorila najružnije riječi o pola mene – Ocu. Zato ja to nikada nisam učinila pred svojom djecom. Moja majka i otac zapravo su se mrzili. Ucjenjivala bi me da će se razvesti i pitala bi mene, sa pet godina, gdje želim živjeti tj. sa kime. Uspjela me je i od sestre i nećakinju i njene 4 djece odvojiti na 10 godina izmišljajući priče o tome kako su je pokrali i sl. Naravno, ja žalila majku. Bila sam indoktrinirana, vjerovala joj beskompromisno. Cijelo školovanje imala sam problema sa pamćenjem, kao dijete nisam mogla spavati noćima. Razvila perfekcionizam protiv kojeg se i dan danas borim. Ja sam po zvuku motora očeva auta znala da li je tata pijan, a po zvuku potpetica moje majke da li će imati ono ubilačko lice ili nježan osmijeh kada prijeđe prag stana. U svojoj ranoj zreloj dobi završila sam dva fakulteta, udala se razvela i odgajala dva tinejdžera, majka je nastavila sa svojim terorima i tada – kada mi je bila baš potrebna podrška nakon tri operacije dojke i godinu dana otvorene rane koja nije htjela zacijeliti i godine dana incizijać excizijać brisevać punkcijać punktiranja gnoja, raspad organizma, pad nadbubrežnih žlijezdi, 30 cisti i čvorova na štitnoj… za što mislim da me je i dokrajčilo i odvelo u depresiju, anksioznost, agorafobiju kada sam sa nepunih 30 g i završila na terapijama i tabletama. Ona me poslala psihijatru “jer sam totalno poludjela” i na tome ću joj biti vječno zahvalna!!!!!!!!! Uvjerila me je da sam luda a psihijatar mi olakšao dušu rečenicom “znate nekad ljudi piju tablete radi onih koji to nikada ne bi priznali da trebaju”. Pošto su mi agresija, pasivna agresija, manipulacija, iživljavanje bili poznati teren iz djetinjstva na istom sam takvom terenu završila i u braku. Taj je čovjek uspio nakon razvoda otuđiti moga sina na 2 g 8 mj i 6 dana od mene. Kćerku nije mogao, bila je starija i pročitala je oca što mu je namjera. Pokušao je sve to i sa njom ali bivšem to nije uspjelo. Bivšem suprugu u našem je braku specijalnost bila izluđivanje i pasivna agresija. Zapravo ja sam za njega bila objekat poput tv-a. Uopće me nije primjećivao kao što to nisu niti moji roditelji. Čovjeku kojeg sam upoznala kasnije i sa njime provela više od desetljeća, specijalnosti su bile puno perfidnije, svašta sam mu opraštala kada bi mi moja majka govorila ma tko će te takvu razvedenu sa dvoje djece čuvaj to…. Trebala sam ga prijaviti policiji u više navrata, no znam da bi to bilo uzalud, pozicioniran je vrlo visoko u policiji i svaka moja prijava svakako bi završila u nekoj od ladica. Ne znam na koji način i ko od njih više su me zlostavljali bivši partneri ili majka, a ponekad su to činili i skupa. Za one izvan naših 4 zida sve te manipulacije bile su nedokazljive jer su oni bili majstori sa tisuću lica dobrote i savršeni ljudi za svoju okolinu. Od trauma sa velikim T prošla sam rat kao tinejdžer i u mom gradu prva je zračna uzbuna zabilježena na moj 18 rođendan. Veliku sam traumu preživjela i kada nam je gorio stan, i sada kada čujem sirene padam u nesvijest. Još jedna je kada sam imala 19 godina. Tada me je seksualno napastvovao šogor, muž moje sestre dok sam u Njemačkoj pomagala sestri oko njihovog novorođenčeta. Nakon mjesec dana prebivanja kod njih, zadnju noć prije no što sam otišla, uvukao mi se pod poplun. Isti je taj čovjek mene vozio ujutro na autobus. U sebi sam nosila tu traumu 29 godina, te kada sam pred istim tim šogorom i sestrom i svojim roditeljima to napokon ispričala moja mi je majka pokušala narediti da sjednem jesti za stol sa njima a šogora pitala koju će salatu uz rižoto??????. Cijeli sam život bila nečujeno i neviđeno dijete. Deset puta, u većim svađama, majka mi je rekla da žali što me nije abortirala kao i onih petero-šestero prije mene. Da ne zna zašto je, pet puta najmanje, sa mnom silazila sa tog stola. Ja danas to znam zašto je – da bih baš ja, crna ovca, prekinula taj transgeneracijski jad zlostavljanja koji oboje mojih roditelja nose kroz generacije. Nisam imala ni jednu baku niti djeda kojima sam se mogla povjeriti. Nisam imala nikoga. I tu jednu koliko toliko sposobnu baku koja je živjela u našem gradu otjerala je svojim lažima i manipulacijama. Od malena sam bila nedostatna za išta. Kada bi napravila nešto po njenom bila bih “majkino” a kada bi se usprotivila bila bih “isto đubre ko ćaća”. Njoj je najnormalnija rečenica bila ” ja sam te rodila ja ću te i ubiti”, “zašuti napraviti ću ti pič… od ustiju” i slično. I dan se danas se smije kada prepričava dogodovštinu kako me je jednom pošteno ošamarila da sam se složila na pod u nesvijest (7, 8 g sam imala). Od ostalih trauma izdvajam svoju učiteljicu od 1-4 razreda koja nas je sve mahom mlatila a posebno je voljela moju dugu čupavu kosu kojom je mogla kvalitetno opaljivati moju glavu o tablu na zidu. Moje je prvo dijete sa teškoćama u razvoju, sa jako puno dg od kojih izdvajam epilepsiju, hemiparezu, chiari sindrom, sljepoću jednog oka… rođena bez jedne hemisfere mozga… prvi puta se oslonila na tlo nogicama sa 17 mj, fizijatrica je rekla da nikad neće hodati. Eno je skija, kliže, hoda u potpeticama od 15 cm, vozi bicikl ko luda. Ni njezine dijagnoze nisu smetale moju majku da je cijeli život vrijeđa i manipulira njome čak i protiv mene (oboje djece je pokušala). Još jedna Trauma: Sin koji je rođen sa 10/10 apgarom je sa 6 godina od uboda krpelja dobio miješanu upalu mozga (baktrijsku od borelije i virusni meningitis). Najmanje tri puta sa hitnog su me prijema vraćali jer paničarim, te da njemu nije ništa, samo zato što sam napismeno tražila da stave u povijesti bolesti koju su na zaraznoj bolnici naravno poslje “izgubili” a moj primjerak ukrali, kada je došao u stanju kada je na magnetnoj rezonanci utvrđeno da ima 6 lezija tj. žarišta od upale, gnoja u mozgu! Kao posljedica ostao mu je cjeloživotni ADHD i tri godine je bio na antiepilepticima, dg kao i sestra, epilepsija…. bila sam potpuno bespomoćna. Srušio mi se cijeli svijet. Koji mi se i dan danas ruši od tuge i trenutne nemoći jer je moj sin ovisnik o marihuani. Otac ih je do te mjere napuštao nakon razvoda da ih nije nazvao po mjesec dva uopće da ih i čuje…U najintenzivnijem tretmanu moje osobne psihoterapije, naglo, bez bolesti umire dotadašnja jedina normalna, moja “idealna majka” tj.terapeutkinja. Sabirem se za tri mjeseca i nikad odlučnija, sa njenim osmjehom pred očima, nastavljam svoju psihoterapiju osobno i u grupi. Jedina je osoba koja je uvijek za mene bila ovdje i sada i koja me nikada nije pokudila. Osjećala sam njezin ponos u svakoj stanici svoga tijela na prvom pripremnom razgovoru za novu grupu. I to sam preživjela, to je jedna od velikih T Trauma. Nadalje, razvod mi je bio visokokonfliktan jer je suprug htio da mu poklonim polovicu moga stana, vucaranje po odvjetničkim kancelarijama ostavilo mi je tek toliko snage da sam mogla disati. Doslovno samo disati. A tada sam i studirala i bila doslovno samohrana majka, i radila osam sati i brinula o djeci koliko sam god imala kapaciteta. U tom sam braku pojela toliko pasivne agresije da bih mogla napojiti cijeli svijet suzama. Nakon braka dopustila sam opet poznatom psihopatološkom okruženju, novom partneru da me iz dana u dan podsjeća da se moram zauzeti za sebe i preživjeti, te nešto promijeniti. On je bio još gori od supruga, samo je sada bio u kompi sa mojom majkom koja mu je odavala informacije o meni mom stanju, mom mišljenju o svemu a sve za svoju osobnu korist. Bio je moćan. Da sam podigla kaznene prijave za sve što mi je učinio bio bi desetak godina u zatvoru, ne samo meni nego i drugim ženama, dok smo mi bili u vezi. Kako je bio vrlo visoko pozicioniran u policijskim krugovima, te bi prijave završile u ladicama, jer su ga se svi bojali. Sada lagano kopni u parama alkohola trčeći iz veze u vezu zaokupljen svojim strahovima od napuštanja, njega žalim do kosti kao čovjeka i spodobu koja čiju god dušu takne otruje i dušu i svu okolinu te duše. Između moje dvoje djece doživjela sam, također, traumu gubitka bebe u 20-tom tjednu trudnoće. Ta se tema još duboko nalazi zakopana u mom nesvjesnom i nadam se proraditi je uskoro. Kada sam bila trudna sa sinom, također u 20-tom tjednu trudnoće rekli su mi na uzv da ima tumor na mozgu. I tada sam se raspala. Traume mi zapravo sada, kada ovo pišem, samo iskaču. Mojoj su kćerki sa 3 godine našli na magnetu mozga, koji i sada posjedujem, da ima hidrocefalus koji je netragom nestao na sljedećem snimanju magnetom nakon tri mjeseca. Do tada sam bila smrznuta do te mjere da ni sama ne znam kako sam brinula o sinu koji je tada imao 6 mjeseci. Cijelo školovanje moje kćerke obilježila je bespoštedna borba sa sustavom koji joj je trebao pomoći a zapravo odmagao do te mjere da je i pala prvi razred srednje škole. Nisu prilagodili program i namjerno je rušili onim čime nisu smjeli a to su petminutni testovi. Dijete mi se raspadalo psihički, fizički, duhovno i to je bio poziv za moje buđenje i alarmiranje medija i inspekcija. Ponovno je išla u istu školu iako su mislili da ćemo odustati. Nisu uspjeli da izbjegnu individualizacije programa na kojima sam inzistrirala i na kraju je uspješno završila svoju srednju školu. Taj dan neću zaboraviti nikada. Te miješane emocije sreće i poniženja, nas obje. Da ne bi bilo premalo trauma pobrinuo se univerzum spojivši kćerku sa njenim prvim dečkom, sa 19 godina starijim partnerom, koji je nakon 2 g nagovara i odvodi u Njemačku “raditi”, gdje prvom prilikom u pijanom stanju i bez svijesti, ona ostaje trudna bez sjećanja o događaju . Tada joj oduzima mobitel, ne dozvoljava komunikaciju sa bratom i sa mnom, pokušavši probiti rok potreban da ona ukloni trudnoću ako to želi, prijeti joj, tuče je, uvjerava je da će je bog kazniti ako odluči ne roditi. Sjedam u auto (ne znam adresu i ne mogu je pitati jer je ne mogu dobiti na telefon, nekako dolazim do informacija kako izgleda zgrada u tom naselju jer su nedavno doselili) pronalazim je u teškoj depresiji, spremljenu za bijeg, odvozim u našu zemlju te zadnji zakonski dan ona odlazi u privatnu kliniku pobaciti. Danas, kada sretnem tog lika, naježi mi se cijelo tijelo. Naravno, ostavio ju je istoga dana jer nije zadovoljio potrebu svoje majke da joj moja kćerka rodi unuče koje je tako silno željela a prethodna dva starija sina joj nisu uspjela ostvariti želju…
Doživjela sam trauma i usred poroda sa mojom kćerkom, jer je u boxu do mene, ženi umrlo dijete koje su došli oživljavati u moj box i oživljavali to mrtvorođenče, za koji su sami krivi, sat vremena za vrijeme mog izgona. Nakon što se utvrdilo da ženu nisu porodili na vrijeme, došao je ravnatelj rodilišta i svima nama koje smo čule sve što se događalo zaprijetio da će nas progutati mrak ako ikome kažemo. Isti taj liječnik koji je skrivio smrt te bebe bio je jedini dežurni i prisutni liječnik kada sam došla roditi svoje drugo dijete, sina, njega sam potjerala istinom o događaju s mog prvog poroda i nije se uopće pojavio u rađaoni, rodila sam uz pomoć babice. Dokumentaciju je potpisao kada sam rodila bez da je išta komentirao. Još jedna T Trauma – prije samoga razvoda od supruga moj se imunitet toliko srušio da sam 3 x operirana na institutu za tumore, i godinu dana imala otvorenu dojku koja nije htjela zacijeliti a kao razlog, pretpostavljam da je bio pad nadbubrežnih žlijezdi od silnih stresova. Operacija ciste iz dojke pretvorila se u godinu dana mrcvarenja otvorene dojke iz koje je curio sami gnoj, rane koja nije htjela zarasti, gle čuda nalazila se na lijevoj strani, strani srčane čakre, godinu dana incizija excizija briseva, svakodnevnog deranja rane čišćenja širenja rane kirurškim škarama, godinu dana punkcija gnoja, punktiranja tkiva, i 3 operacije po 90 minuta, nikada doći kraja mukama. Tada mi je majka skupa sa suprugom govorila da je to sve iz glave i da se saberem da se ne razvodim da što će susjedi reći da me bog kažnjava što se želim razvesti i što ne slušam majku. Za napomenuti je da su ona, moj otac, sestra i šogor u tom razdoblju šest mjeseci prema meni zatvorili svaki kontakt kako bi me prisilili na odustajanje od razvoda. Blokirali mobitele, nikoga nisam mogla nazvati. A susjeda mi slučajno rekla da svaku večer moj suprug odlazi k njima i da tamo mole “krunicu” (nikad nitko nije išao u crkvu osim mene) i plaćaju mise da ga ne ostavim???? Tada je kupio motor i uz pomoć mojih roditelja skrivao ga u njihovoj garaži. Bez mog znanja. Oni su čuvali njega on mene. Od tog razdoblja shvaćam koju sam količinu i kakvu izdaju prošla i koju ranu izdaje nosim u duši. A moja majka, kao da već nisam prošla pakao, sam taj isti pakao cijeli život samo zakuhava, manipulira, koristi, igra uloge žrtve, nagovara ostatak obitelji, koja je ogromna, da me kontaktiraju i kritiziraju…dovoljan mi je bio pakao 50 godina njihova suživota i zalutalih šaka u mojoj glavi, noževa koji su letjeli i pred mojom djecom, umjesto da me ikad zaštitila a nije niti kao dijete, ona me izložila, izdala, prevarila i prodala tisuću puta za svoje sitne gušteve. Teško je to sve zamisliti i opisati zdravoj osobi koja ništa slično nije prošla. Ljudi ne mogu vjerovati da možeš biti parentificiran vlastitim roditeljima, cijeli sam im život bila roditelj i majci i ocu, cijeli život izmiritelj, pomagač dok nisam shvatila da pomažem svoju vlastitu propast i povukla se u svoj mir. Kada je otac umro, dobila sam dio mira od tog silnog alkohola ali dijete u meni bilo je izuzetno tužno shvativši da tata nikada neće biti tata jer više nema tu šansu. Pa doslovno me nije u životu stavio na krilo ni poljubio a na samrti, kada sam ga zamolila da me barem zagrli, on nije imao kapaciteta. Kako je on umro majka je svu svoju negativu i sva svoja prijašnja ponašanja koja se povezuju sa ocem usmjerila na mene i sada sam ja dežurno zlo i gdje god po svijetu hoda tu o meni ružno govori iako sam ja tu kada ona bilo što treba. Radi sebe, ne radi nje. Ne želim sebi nikada imati prilike zamjeriti da joj nešto nisam pomogla a mogla sam, iako to ona nije zaslužila jer prijeti i ucjenjuje nekretninama koje će ako se ja ne “smirim” ostaviti “nekome” tko će o njoj za razliku od mene “pošteno brinuti”. Pa ko voli – nek izvoli.
Dugogodišnjom osobnom i grupnom psihoterapijom, u posljednjih 2 g i sa puno razgovora sa 2 bliske prijateljice slične obiteljske dinamike, tek sa 50 godina shvatila sam da ja nisam moje traume i da to mogu mijenjati, pohađam i vikend radionice sa tematikom trauma i općenito psihoterapijskim tematikama, tjelesno-integrirane radionice, upisala sam školu za osobni razvoj i poslije za psihoterapeuta, iz mojih sam trauma “uzela empatiju i razumijevanje za druge i njihove načine obrana”, i namjera mi je zaokret u karijeri u potpunosti te daljnja edukacija za terapeuta. Jer, “samo oštećena školjka stvara biser”. Još uvijek se borim, mislim da to nikada niti neće prestati, samo sada je lakše nositi se sa tim bremenom jer ipak imam lakšu dušu od brojnih terapija i radionica, znanje stečeno kroz posljednjih pet, šest godina, koristim pozitivne resurse, šetnja prirodom, uz vodu, planine, rijeke mora, društvo pozitivnih ljudi punih razumijevanja i radosti, društvo kućnog ljubimca uz megatone beskompromisne ljubavi, edukacija o traumi na sve moguće načine, knjige, you tube i svi drugi otvoreni izvori, radionice, pohađanje Centra za integrativni razvoj, propedeutika psihoterapije, uživanje kad god stignem u stvarima koje me vesele, izbjegavanje ljudi povezanih sa mojim traumama, dizanje granica, učenje, učenje učenje o sebi, kopanje po nesvjesnom, psihoterapija, pisanje pa opet psihoterapija pa učenje. Praktiricam TRE vježbe i vježbe disanja, oslonac na vjeru, obiteljske konstelacije.
Nikada, ali nikada, ne odustajte od sebe. Promijenite pet terapeuta, šesti će vama promijeniti život. Samo strpljenja.
(Ženska osoba, 50)