Istukao me je i ošišao pred gostima
529
post-template-default,single,single-post,postid-529,single-format-standard,bridge-core-2.6.0,qode-page-transition-enabled,ajax_fade,page_not_loaded,,qode_grid_1300,qode-theme-ver-24.5,qode-theme-bridge,disabled_footer_bottom,qode_header_in_grid,wpb-js-composer js-comp-ver-6.5.0,vc_responsive

Istukao me je i ošišao pred gostima

Istukao me je i ošišao pred gostima

Doživjela sam puno traumatičnih situacija tijekom odrastanja. Otac koji me je fizički zlostavljao i majka koja je to prešutno i u suzama tolerirala. Izvana, moj otac je bio ugledni, visokoobrazovani član društva, uvijek pristojan i odmjeren. Doma, moj otac je bio primitivni, iskompleksirani, nesigurni zlostavljač i manipulator koji je svoje frustracije rješavao agresijom. Batine (najčešće brnjicom remena) sam dobivala gotovo svakodnevno zbog kojekakvih razloga ― zato što nisam dobro zategnula krevet, zato što sam izgubila gumicu u školi, zato što sam šutila ili zato što sam rekla koju riječ više. Nikad ništa nije bilo dobro, ako je i bilo dobro nije bilo dovoljno dobro. No, postoje dvije situacije koje su za mene bile jako traumatične ― jedna je kad me je otac natjerao da spremim svoje stvari i pozdravim se sa mamom, posjeo me u auto i odveo ispred popravnog doma ― zato što, po stoti put, nisam dobro zategnula krevet (imala sam 7-8 godina), i druga je kad me je prvo istukao pred gostima i prijateljima koji su bili kod nas doma, a potom ošišao na kratko ―zato što sam se zaigrala s prijateljicom i zaboravila da je voda za kavu ― koju sam trebala skuhati tati i gostima ― zakuhala (imala sam 9 godina ). Iako me moj otac nikad nije doista i ostavio u popravnom domu, i iako je moja kosa ponovo narasla, to su situacije zbog kojih mi se i danas, sa 40 godina, slama srce, vlaže i oči i dlanovi; situacije na koje se nalijepilo mnoštvo disfunkcionalnih obrazaca razmišljanja i ponašanja.

Nedostatak samopouzdanja, depresija, anksioznost, panični napadi, osjećaj bezvrijednosti i nedovoljnosti, perfekcionizam, nedostatak tolerancije i razumijevanja za i najmanje pogreške, nedostatak ljubavi i samopoštovanja je sve ono što je posljedica mog traumatskog iskustva.

Dok sam bila dijete imala sam bezbroj hobija i aktivnosti zbog kojih sam izbivala iz kuće što više. Knjige, mašta i smisao za humor bili su moja glavna oružja protiv teških stanja, misli i emocija. Vjerovala sam da sam ok. Sve dok sama sa 35 godina nisam postala roditelj. Tada je sve nekako isplivalo na površinu i moje mentalno i emocionalno zdravlje je krenulo nizbrdo. Zadnjih godinu i pol dana idem na terapiju 🙂

Da, idem psihoterapeutu. Isprva KBT, a potom geštalt.

Kako god da si uspjela/uspio preživjeti svoju traumu, smatraj to uspjehom. Nisi znao/znala bolje. Znaj da možeš to prevazići i da možeš opet biti sretna/sretan. Terapija i dobra terapeutkinja/terapeut ENORMNO mogu pomoći. Budi strpljiva/ strpljiv sa sobom; prekidanje toksičnog ciklusa i generacijskog nasljedja zadatak je za najhrabrije. Tvoji roditelji i roditelji tvojih roditelja nisu bili obdareni tom snagom i hrabrošću, ali ti jesi. Prekini taj krug i izgradi nove, ljepše i zdravije uspomene za sebe i svoju obitelj 🙂

(ženska osoba, 40 godina)