Ove godine neću nikog sahraniti ili Da svako uvidi dragocenost života i da pametno troši životno vreme kojim raspolaže

Ove godine neću nikog sahraniti ili Da svako uvidi dragocenost života i da pametno troši životno vreme kojim raspolaže

Malo nakon završetka NATO bombradovanja i smene vlasti, kada je život počeo da teče u nekom boljem smeru, doživela sam jedan od najtežih udaraca u životu. Za vreme srednjoškolskih dana, jedan od mojih najboljih prijatelja je tragično izgubio život. To je bio moj prvi gubitak. Objasnite adolescentima sa stavom “Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine”, da su smrtni. Još uvek mlada da shvatim i da prihvatim da se nečiji život završio pre nego što je i počeo, u meni se rasplamsao nezamislivi bes. Bes prema životu, bes prema Bogu. Smatrala sam da je smrt mog prijatelja jedna velika nepravda. Tada, iz tog besa, prvo sam ubila svu veru u sebi – veru u život generalno, veru u Boga. Postala sam ateista, što sam i danas. Potom sam prestala da se nadam. Bilo mi je lakše tako da živim, da ne očekujem, da prigrlim besmisao. Razmišljanje o životu i smrti je postala moja svakodnevnica. Kako me je bes napuštao, tako mi se tuga prikradala… Nije prošlo ni godinu dana, izgubila sam još nekog. Pa naredne godine još nekog. Sledeće opet i tako ukupno pet godina; išla sam jednom godišnje na sahranu. Pored svega toga, usled komplikovane porodične situacije, morala da sam da se odselim. Bila sam sama, jedno vreme bez posla. Nisam imala nikakav cilj, svake noći bih legla sa mišlju da se sutra neću probuditi… Želela sam to, želela sam da umrem, mislila sam to bi mi rešilo sve probleme. Međutim, budila sam se svakog jutra i nastavljala da živim, ili bolje reći životarim, lutam besciljno – ne nalazeći smisao ni u čemu. Na svoju veliku žalost i štetu, nisam potražila pomoć, izgubila sam jako puno vremena ni na šta. Vreme je prolazilo i prošla je čitava godina i više od poslednje sahrane. Tog 31. decembra dočekala sam Novu godinu u krevetu, sa mišlju i nevericom da tokom cele godine niko nije umro i da nisam išla ni na jednu sahranu. Nakon šest godina patnje, osetila sam olakšanje i blagu radost jer “ove godine neću nikog sahraniti”. Ta činjenica je bila iskra- počela je nada da tinja u meni. Usledio je period mira (nije bilo smrti) i napretka. Počela sam da se oporavljam i razmišjam o budućnosti. Da se radujem. Život je lepo tekao, a onda sam se opet susrela sa smrću…došla je iznenada, ali pošto nije htela odmah da ode, gledala sam jedno mesec dana, kako čovek oboleo od teške bolesti pati, umire i nestaje. Kako pate ljudi oko njega, jer ne mogu da mu pomognu. Opet sam videla koliko smo nemoćni kad smrt dođe po nas. Ovog puta, ona mi je došla kao otrežnjenje, da me podseti na onih izgubljenih pet godina, da podseti na život. Tako da, iako sam opet doživljavala i bes i tugu, to je trajalo znatno kraće. Prihvatila sam je i poželela sam da živim što dublje i da ne gubim više vreme, jer život ide, ne čeka, neponovljiv je.

Moj pogled na život i na životno vreme koje je preda mnom se promenio. Odlučila sam da ga iskoristim najbolje što mogu, da onog dana kada se ja budem suočavala sa svojom smrću mogu hrabro da umrem jer sam živela. Ostala sam ateista i mislim da je to dobro i u svoju životnu filozofiju sam utkala i budistička razmišljanja. Cenim život više nego ikad.

Žao mi je što ranije nisam imala dobre strategije za borbu i izgubila sam dragoceno vreme. Na sreću, imala sam podršku i zaštiništvo jedne meni vrlo bliske osobe. To mi je pomoglo koliko toliko… Posledice osećam u vidu anksioznosti koja se javlja kada me pozove neko neplanski, ili jako kasno (jer sam tako dobijala vesti o smrti). U početku nisam tražila stručnu pomoć, ali sam osetila posledice i nakon deset godina – imala sam dva panična napada I tada sam potražila pomoć psihijatra i psihoterapeuta. Moja poruka svim ljudima je da je smrt sastavni deo života i naš pratilac. Potrebno je da svako uvidi dragocenost života i da pametno troši svoje životno vreme kojim raspolaže. Bes i tuga su u iskustvu gubitka neizostavni i kao svaka emocija imaju svoj početak i svoj kraj – ukoliko niste sigurni koliko traje taj period (što je moguće ako ih prvi put doživljavate) informišite se, pitajte, oslušnite sebe, pitajte sebe kako ste… Potražite pomoć – uštedećete sebi vreme, ubrzaćete svoj oporavak… Brinite o sebi.

 

(pol, godine) žensko