30 Mar Rat, gubitak i silovanje od strane kućnog prijatelja mojih roditelja
Dugo sam se borila sa poimanjem traume i neke događaje u svom životu nisam uopće tako vidjela. Kao da sam imala postavljenu gradaciju da ako je nešto stvarno teško za mene i ako je stalno prisutno u mojim mislima je trauma. Ostalo kao da nije, dok nisam osvijetlila cijeli niz potisnutih sjećanja koja su trajno ostala utisnuta u moje tijelo. Trauma je sve ono što je bilo bolno i teško, povređujuće i iscrpljujuće do te mjere da ponekad nismo mogli ni držati to u svom sjećanju. Nešto sto nam je mijenjalo poglede na svijet i ljude oko nas.
Moj život je ispunjen traumatskim događajima i možda neke čak i nisam vidjela kao takve. Neke od njih otkrivam unutar sebe kao traumatske.
Rođena sam osamdesetih godina prošlog vijeka i prvih desetak godina pamtim kao sretno djetinjstvo. Neke zelene doline vezane uz odrastanje i danas su u mojoj glavi sigurna zona. Sa početkom rata sve se nekako mijenja i to samo po sebi je bilo kompleksno i traumatsko iskustvo ne samo za mene, nego i za svu drugu djecu. U jednom trenutku za samo 10 sekundi izbjegnem smrt, ali gledam kako moja tadašnja najbolja prijateljica umire. Sa dvanaest godina na dugih 7 mjeseci preživjela sam seksualno zlostavljanje i opetovana silovanja u najgorem obliku od strane kućnog prijatelja mojih roditelja. Sve vrijeme vjerujući da je to igra kojoj ja ne znam i ne mogu naučiti pravila.
Za dvanaesti rođendan mi je rekao da ima poseban poklon za mene i prvi put me silovao tada. Nije bilo prisile, ja iako nisam željela to, nisam nikada pružila nikakav otpor, nisam rekla nikome, jer sam vjerovala da ako kažem bit ću kriva i teret. Nikada ni kasnije nisam nikome ništa rekla, niko nikada nije ništa posumnjao. Nastavila sam svoj život valjda najbolje kako sam ja znala. Nesvjesna neprorađene traume i njene štete.
Ulazila sam u različite odnose uvjerena da sam bezvrijedna i da nisam vrijedna ljubavi. U jednom trenutku kada sam kao željela ustrojiti svoj život negdje poslije završenog fakulteta, ušla sam u terapijski odnos koji nije bio zdrav i u svakom slučaju nije bio dobar. Ali ja nisam bila sposobna izaći iz tog odnosa vjerujući terapeutici više nego sebi samoj. Sve dok ona nije probila etičku normu i stvari sa terapije pričala ljudima iz zajedničkih krugova. Tada sam bila sretna da je neko moje unutarnje dijete čuvalo mene odraslu od toga da joj povjerim seksualnu traumu.
Danas, nekih 5-6 godina kasnije, ja sam u terapijskom odnosu sa osobom koja mi je vratila vjeru u proces i mogućnost zalječenja. Uz sjajnu podršku nekoliko stručnjaka napokon sam ispričala što sam proživjela i samoj sebi osvijetlila koliko je to prestrašno iskustvo bilo.
Iskustvo seksualne traume je utjecalo na moje povjerenje prema ljudima, prema odnosu intimnosti sa drugima. Ostala sam cijelog života sama, bez sposobnosti, ali i želje da pripadam nekome u tom intimnom pogledu. Ja sam se zakopala u posao, rad i učenje. Nisam se odala drogi, alkoholu, samoozljeđivanju. Nisam razmišljala o suicidu, osim u jednom trenutku kada je trauma tek izbila u terapijskom setingu, ali su me adekvatno držali i to je nekako bilo očekivano. Ojačavali su moje snage kojih ja uopće nisam svjesna kako bih prošla kroz to. Ali najveći utjecaj se ogleda u tome da sam za sve ljude u svom životu nevidljiva.
Svaki dan je borba. Svako jutro iznova uvjerim sebe da ja mogu proći kroz traumu i da je mogu proraditi. Vjerujem svojoj terapeutici koja uistinu radi veliki posao da bi me držala sada u ovoj godini u kojoj to prolazim. Još uvijek je osnovno sredstvo nošenja sa traumom zakopavanje u posao, ali polako pokušavam promijeniti obrasce kojima se nosim s traumatskim iskustvima.
Kada je tek trauma izbila iz moje podsvijesti obratila sam se stručnjaku za kojeg sam znala da će imati odgovore za sva moja pitanja. Posvetila mi je uistinu dosta vremena u prvom razgovoru i danas sam joj duboko zahvalna za sve što mi je pomogla u tim prvim danima koji su bili veoma teški jer se pola toga nisam niti sjećala i nije mi odmah bilo jasna sva težina. Pronašla mi je adekvatnu stručnu pomoć i danas imam terapeuticu koja mi je pomogla da pričam sve detalje tog teškog iskustva, ali mi i pomaže sa drugim aspektima mog života i uči me da na drugi način pogledam na sebe ‒ da iz glave izbacim svoju sliku bezvrijednosti. Još se borim s tim, ali ona ne odustaje.
Geštalt je psihoterapeut, ali očito sa velikim znanjem i iskustvom, koja u radu kombinira sve što misli da može pomoći meni kao klijentu. Sa nevjerojatnom količinom energije i strpljenja da sloj po sloj razbija moje oklope i otpore.
Poruka za druge ljude sa sličnim iskustvom bi bila da dišu. Udahnu dobro i potraže stručnu pomoć, ali kvalitetnu. Da slušaju svoj unutarnji glas, tačnije to malo dijete u sebi koje ih je i tada čuvalo i pomoglo da prežive. Da mi je žao da su imali takva strašna iskustva, ali da se uvijek trebaju podsjetiti da su preživjeli, i da jedino što zaslužuju je ljubav i nježnost prema sebi. Da ponekad i kada se čini teško biti sa sjećanjima, trebaju sebe podsjetiti da su preživjeli najgore, da su veliki i hrabri borci u njima, da mogu pregurati i rad na sjećanjima kako bi sve to integrirali i nastavili neometano život. Sve do tada to će na svjesni ili nesvjestan način utjecati na kvaliteta života.
(ženska osoba, 37 godina)