13 Mar Vlastiti branilac, a ne samo tužilac
Do skoro sam mislila da mi je detinjstvo, eto tako, bilo lepo. Ne sećam se ružnih stvari. A onda sam saznala da je bilo svađe između roditelja i prisetila sam se da mi je mama jednom ispričala da nas je tata izbacio iz kuće. To nije laž, ali sigurno ima dosta njene interpretacije. Kako god da je bilo, očigledno nije bilo baš tako kako pamtim. I sad tek povezujem neke momente iz svog života sa tim iskustvom. Recimo, kad me je ostavio dugogodišnji dečko, ja sam mislila da ću od tuge poludeti. Zaista sam bila na granici. Da je bilo za mrvu teže, ne bih izdržala. A tada sam mislila da je to normalno i da ljudi, eto tako treba da pate. Naravno, sadašnja saznanja o tome šta je trauma i kakve veze ima sa mnom dugujem još jednoj teškoj, ali ovog puta i isceljujućoj situaciji.
Nisam se izborila. Borim se. Pokušavam da imam strpljenja, razumevanja i milosti za sebe. Da budem malo i svoj branilac, a ne samo tužilac i sudija. Pratim instinktivno proces koji je počeo da se odigrava u meni, koliko god da je teško, znam da mora da bude dobro. To je sve došlo sa osobom koju sam pustila u svoj svet, koja me taman toliko provocira da sve dolazi na površinu, a opet nekako ne odustaje od mene. Ovako rečeno, to deluje lepo, u stvari je užasno teško.
Nemojte da bežite od svojih osećanja, od sebe. Koliko god da je teško biti sam sa sobom, a biće jako, koliko god da je proces dugotrajan, a biće i to, prosto i jasno – vredi. Apsolutno vredi.
Trauma je posledica nekih događaja neprijatnih, koji nikad nisu proživljeni, kao rana koja nije zarasla. I celog života vas vodi, a da vi o tome nemate pojma. Vodi vas tako što vam oblikuje uverenja, duboka, korenita, najčešće da niste dovoljno dobri, da vam nešto nedostaje i da niste, kao takvi, vredni ljubavi. I onda se pravi takav nervni sklop koji reaguje brzinom svetlosti da vas zaštiti, i određuje vaše postupke o čemu nemate pojma.
(Ženska osoba, 44)